Na jugoistočnoj obali jezera Shinobazu, nakrcanog sočnim lopočima u parku Ueno u Tokiju, postoji specifično mjesto s kojeg, nisam baš siguran zašto, uobičavam fotografirati suprotnu stranu, isto tako ispunjenu – građevinama. Interesantno je da nijedan od tih zapisa, a kako mi je Ueno jedno od najdražih tokijskih utočišta ondje bijah prilično učestalo posljednjih dvadesetak godina, nije isti. Ne samo da su listovi i cvjetovi u prvome planu u neminovnoj mijeni godišnjih doba i neposrednijih lokalnih utjecaja, već je i pozadina u stalnome procesu gotovo prirodnoga rasta, ali i razgradnje – pravi urbani krajolik.

Možda sve to uopće ne bih ni zamijetio da se ondje u jednome času nije ukazala prepoznatljiva silueta hotela Sofitel proslavljenog, nedavno preminulog metabolista Kiyonori Kikutakea, pa potom, za naše poimanje stvarnosti, pogotovo one arhitektonske, nekako prebrzo nestala. Tko će znati zašto je vijek toga zdanja s jednim od najspektakularnijih panoramskih pogleda u Tokiju, o čemu sam se i osobno osvjedočio boraveći ondje ljeti 1997., bio samo dvanaest godina? Ne radi se o isključivoj osobitosti samo toga tokijskoga predjela, već više o pravilu koje se može primijeniti na više-manje sve njegove najznamenitije metropolitanske distrikte, od Megura i Daikanyame, preko Shibuye i Shinjukua, sve do Aoyame i Akasake – Tokio je doista autonomno i autentično živo biće u neprekinutoj metamorfozi.